Prvi narod koji je nastanjivao mjesto Ugljan jesu narod Liburni.

Liburni se javljaju u 11. stoljeću prije Krista i svoju kulturu razvijaju do Rimske okupacije, tj. do početka 1. stoljeća poslije Krista. Liburni se rasprostiru od rijeke Raše duž obale i otoka do rijeke Krke. Stručnjaci su njihov kulturni razvoj podijelili u 6 razvojnih faza. Narod Liburna čine nekoliko plemena (Mentori, Peceuti, Himani itd.) a život su organizirali u manjim skupinama koje zovemo opčine i bilo ih je 40. Po nekim izvorima Liburni su svoje otočje djelili na Elektrolides i Mentorises. Dio sjevernih zadarskih otoka izgleda da je činio dio otočja Mentorides pa je možda i otok Ugljan uključen u to otočje. Na zadarskom otočju pa tako ni u Ugljanu nisu poznate sve faze razvoja tog naroda već samo ponešto od tog burnog i bogatog života. Najbolje su do danas sačuvana dva liburnska naselja gradine, Čeljank i Kuran.

Gradina Kuran južno od Čeprljande opasana je bedemom poluelipstasog oblika. Bedem je rađen od tri suhozida naslonjenih jedan na drugog, da bi bio čvršći. Nekada je bilo vidljivo lice bedema ali danas kada se dijelom obrušio i kad ga je dijelom pokrila makija to nije vidljivo. Bedem ne opasuje cijelo brdo jer je na južnoj strani litica kao prirodna obrana stoga nije bio ni potreban. Mnogo kasnije kad Kuran nije bio pokriven makijom s ugljanskog polja lijepo se vidio bedem i ličio je na prsten, viticu, pa su ga Rimljani prozvali Korona, što na latinski znači vijenac, a Hrvati su taj naziv malo iskrivili pa imamo današnje ime Kuran. Podno brda Kuran na brežuljku Stražici nadmorske visine 90 metara nalazi se poveća gomila, humak promjera 20 metara i visine oko 2 metra.

Po svojim karakteristikama i bez arheoloških iskapanja svrstava se u liburnsko razdoblje. Kuće za stalno stanovanje stanovnika bile su najvjerovatnije podno Kurna u njivama zvanim Mirišće jer je tamo sačuvano dosta malih suhozidnih građevina koje oprilike odgovaraju liburnskim kućama na zadarskom teritoriju. Na gradini i oko nje nađeno je je više ulomaka liburnske keramike i upravo ona nam daje neke sigurnije putokaze za određivanje vremena kad se na gradini živjelo. Posebno se ističe vrat jedne oveće posude koja je mogla služiti ili za pohranu vode ili pak za pohranu žitarica, to je tip posude zvane dolia na kojoj se uočava južnoitalski uticaj i određuje se u 6. stoljeće prije Krista.

Po svoj prilici život u gradinama u Ugljanu prestaje kad dolaze Rimljani u ovo područje i tada se formiraju nova mjesta za stanovanje, nov način života. Zasad su stručnjaci navedene objekte prepisali liburnskoj kulturi mada ima indicija da ih ima još. U Ugljanu se nalaze mnogobrojne gomile, humci koji bi mogli biti liburnski, ali bez pažljivog stručnog istraživanja teško je to sada tvrditi. Neke gomile, humci su i uništeni raznošenjem kamenja za potrebu gradnje i to prvenstveno cesta kao što je gomila u Čeprljandi na Grušinama ili Barešina gomila i mnoge druge, a da ih stručnjaci nisu pregledali, a očevici pričaju o materijalu pronađenom u njima (kosti, keramika) i taj materijal bi nam bez sumnje pomogao u razrješavanju niza nepoznanica života na Ugljanu. Svaka gomila ne mora biti liburnska jer su gomile nastajale i kao rezultat krčenja obradivih površina ali kao takve sada kada živimo sasvim drukčije svjedok su truda i rada naših djedova, njihove marljivosti i upornosti. Zbog navedenog, gomile kao mnogobrojne ugljanske ogradne zidove moramo sačuvati gdje god je to moguće kao svjedoka jednog vremena i kao dio tipično dalmatinskog pejsaža.